Foxy fox
petak, 20.06.2014.
Izgubljeni grad
Postoji jedna osoba koja mi je na neki način pomogla da otkrijem samu sebe.
No, problem je u tome što je sada on taj koji je izgubljen i više nego što sam ja bila. Ono što sam ja mislila tijekom raznih depresija popračene paničnim napadima je
da je život kompliciran i da ja ne mogu ništa u vezi toga poduzeti.
Bila sam u svojem svijetu koji je često bio u tmini.Izgubljena u svojim mislima povrijedila sam neke osobe, meni najbliže. Dugo je trajala ta zbunjenost.
Neznam ni sama kako bi me to prošlo da nije bilo njega. Promijenili smo jedno drugo.
On se jednostavno morao naći na mojem putu ka iscjeljenju.
Golema anksioznost koja me pratila cijeli život napokon je prošla. Nikakve tablete tu ne mogu pomoći.
To moraš raščistiti sam sa sobom, ali potrebno je vremena. Moraš zaboraviti na prošlost i krenuti samo svojim putem, ne tuđim. To je jedino što moraš žrtvovati - prošlost.
Samo nedaj da ti tvoja izgubljenost zaoštri pogled ispred nekih bitnih odluka. Budi jak, pokaži svima da imaš karakter i da je ono što je u tebi nešto prekrasno i nedaj nikom da to više ikad promjeni.
Ti si snaga i strpljivost, vjeruj u to i riješit ćeš se hipohondrije.
Do onog što te čeka tamo samo je jedan korak, a taj strah u tebi te koči, ne možeš dalje. Tako blizu, a ipak tako daleko. No, to je sve samo u tvojoj glavi. Tvoja iluzija.
Živjeti u izgubljenom gradu nije lako za nekog poput tebe. Teško je biti sam, bez ikakvog oslonca u trenutku emotivng sloma. Shvaćam to.
Vidjet ćeš, svijet će biti puno ljepši ako samo pokušaš jer i ja sam pokušala.
ponedjeljak, 02.06.2014.
Volim te mama
Mama me snažno stisnula za ruku kad je dobivala još jedan snažan trud u dizalu.Osjećala sam se tako bespomoćnom.
Kad smo se uspinjali dizalom prema četvrtom katu kao da je trajalo vječnost.Nikada nisam bila tako nestrpljiva u životu.Samo sam htjela da to sve što prije završi i da mamu ne boli toliko.
Kad smo napokon stigli, ušla je sa sestrom u prostoriju za pregled i već je tamo dobivala još jedan snažan trud.Kad je sestra napokon shvatila da porođaj počinje krenule su prema radžaoni, a prije toga se pozdravila sa mnom i s tatom.Snažno sam je zagrlila i rekla joj da je volim.Duboko u sebi sam osjećala neopisivi strah.Samo sam se molila da sve bude u redu s njom i bebom.
Nakon toga smo tata i ja otišli javiti baki da mama rađa.Baka je od početka trudnoće bila uvjerena da je dečko iako su nam rekli da je 80 % curica.Nikome drugome još nismo javljali da ne ureknemo kako je rekla baka.Tata i ja smo otišli doma kako bi se naspavali, ali ni jedno od nas nije moglo zaspati i tada smo shvatili da nismo od mojih malih nogu spavali u kući bez mame, osjećala se neka praznina bez nje.
I napokon,mama je nazvala. Ja sam se javila, rekla mi je da hoće prvo tati priopćiti sretnu vijest.Rekla mu je da je rodila zdravog sina.
Vidjela sam tati suze radosnice u očima.Ja sam bila još više sretnija jer sam oduvijek željela braće budući da smo cijelo vrijeme tu samo ja,mama i tata.
Sljedeći dan sam očistila cijelu kuću za goste kako bi mogli proslaviti rođenje nove prinove u obitelji.Kad sam prvi put vidjela njegovu sliku nije mi se baš sviđao jer je bio sav crven i smežuran.Tek kad su mama i on došli kući mi se počeo sviđati, a iz dana u dan je sve ljepši i ljepši.Volim te braco!
srijeda, 14.05.2014.
Spoznaj samog sebe
Nedavno sam negdje pročitala "Nosce te ipsum", što bi u prijevodu značilo "Spoznaj samog sebe", no znamo li kako to postići?
Mislim da se čovjek uvijek može iznenaditi kad su u pitanju njegovi postupci.
Nekako smo nedovršeni u spoznaji samog sebe i
jedino što znam da svaka nova spoznaja mijenja čovjeka tako da nikad ne možeš biti sto posto siguran da se nećeš već sutra promijeniti.
Svi mi imamo sposobnost razmišljanja, pa zbog toga mislim da bi trebali razmišljati racionalno
kako bi na kraju bili zadovoljni sa svojim postupcima te bi tako radili i manje grešaka u životu.
Pokušavam se pridržavati svega ovoga pisajući u buci svog uma kako bih postigla ono što želim, a to je - spoznati samu sebe.
Nešto u meni me iznenađuje svakim danom sve više i više,nešto nedokučivo što mi daje snage da potpuno okrenem novi list i krenem dalje, a to je pisanje.
Pomoću pisanja imam moć izraziti svoje osjećaje koji se neprestano mijenjaju zbog moje podvojenosti osjećaja koje nosim duboko u sebi.
Nije mi lako to priznati jer se tada osjećam slabijom.Često se osjećam kao da tonem i da je kraj svega što vidim i osjećam.Zbunjenost je bila moja mana cijeli moj život.Zbog toga nastojim to promijeniti što mi uspiješno i polazi za rukom.Čitajući sam knjige shvatila da me mnogo toga zanima sa svih područja.
Također sam shvatila da je svijet zapravo čaroban uz pomoć mnogo mašte koju crpim iz sebe.I zato moram priznati da me iznenađuje što više nisam osoba kakvom sam se smatrala jer kad tad se moraš pogledati u ogledalo,a ono što ćeš vidjeti za tebe može predstavljati istinu, ali duboko u sebi znaš da to baš i nije tako, da je to iluzija koju samo želiš imati kraj sebe, a na kraju ni sam neznaš tko si.
Pa se nadam da ću pisanjem spoznati sebe kao pojedinku te da će me činiti sretnom ono što ću misliti, pisati i raditi jer tek tada se to može nazvati harmonijom.
ponedjeljak, 12.05.2014.
Unutarnji rascjep
Naime,radi se o osobi topla srca,velika osmijeha i razumijevanja za sve oko sebe.Osjećala se voljenom, pa to je i bila.
Sve dok...ma ne znam, jednostavno se nešto promijenilo u načinu na koji ga je gledala.Pa se zapitala što zapravo osjeća,
ali nije pronalazila odgovor već je doživjela promjenu, potpunu transformaciju riječi, pogleda na svijet, razmišljanja...
Pa da pogledaj je i izgleda nekako otupjelo .Ne, to više nije ista osoba.
Proviri malo unutra i vidjet ćeš razliku, bitnu razliku jer ta osoba ne osjeća više ništa.Osjeća se pusto.Pusto, bez ikakvog pomaka, pusto bez osobe koja je jučer bila tu,pusto bez osobe koja je bila u njoj, pusto bez te topline i tih dodira.
Mislite da se nije trudila?
Tražila se u toj pustinji, ali samo se još više izgubila i odustala. Odustala da bi i njega netko mogao voljeti, onako istinski.
I zato se danas više ne trudim biti ta osoba jer želim živjeti i misliti samo kao ja.Mislim da sve što nam se događa kreira nas kao osobe,pa je i mene ovaj moj događaj izmijenio.Zaboravila sam na sve i krenula dalje kako bih pronašla pravu sebe.Ovaj put se to doista i dogodilo.Po prvi puta u životu napokon sam znala što želim, a da mi to nije nitko drugi nametnuo.
Otići ću ja daleko od svijeta koji me ne razumije daleko, daleko i ne razmišljati o sranjima jer to doista više nije moj stil.
